Ja sam Maja. Imam 9 godina. Moji roditelji su Muhamed i Fatima. Mi smo iz Hirata u Afganistanu. Krenula sam od naše kuće u stomaku moje majke Fatime. Zbog toga i ne znam tamo nikoga. Iz Afganistana smo krenuli u Iran. Tamo sam rođena. Iz Irana u Grčku, iz Grčke u Bugarsku. Potom, četiri godine u kampu Principovac kod Šida, u Srbiji. Tu sam naučila vaš jezik. A nisam zaboravila svoj.
U Srbiji mi je bilo dobro. U Bosni, u Salakovcu mi je baš dobro. Sanjam da naš „game“ uspije i da stignemo u Švicarsku. Želim biti doktorica kako bi mogla pomagati ljudima, priča dijete od devet godina krenulo u potragu za boljim životom u trbuhu svoje majke. Priča u Mostaru na tečnom našem jeziku i pomaže svima u Migrantskom centru Salakovac „radeći“ kao prevodilac. Priča dijete, a moj drug Milan zapisuje. Kaže staviće u knjigu. I stavio je.
Dok razmišljam o činjenici da je toliko godina imao moj sin Vedran 1992. godine kada ga sa majkom i sestrom posljednjim konvojem Dječije ambasade poslah iz pakla Mostara u neizvjesnost, ne mogu da vjerujem da čujem to što čujem. On, moj Vedran, je krenuo sa devet godina, a ona putuje ka željenom cilju već devet.
Dok se roje misli već lovim rečenice što ih izgovara muški glas, ali kao da priča o nekom drugom, sa distancom, a govori o svojoj skamenjenoj boli. Kaže: Tačno na moj osmi rođendan probudila me buka i lupanje na vratima kuće. Upali su vojnici i vrlo grubo na sred sela izveli sve punoljetne muškarce. Odveli su i mog oca i starijeg brata. Sakrio sam se i gledao. Na sred sela bila je iskopana velika rupa. Duboka, kao bazen. Poredali su ih na rub i pitali nešto. Niko nije znao odgovore na njihova pitanja. Onda su ih gurnuli u rupu i bagerima zatrpali žive. Poravnali rupu na kraju i otišli. Ostao sam bez oca i brata, ali i više rođaka. Krenuo sam sad na ovaj put jer ne želim da moja djeca rastu bez oca ili završe u nekoj takvoj rupi.
Svjedočim brojnim zločinima koji su se desili u ratu u Bosni i Hercegovini, ali ova potresna ispovijest me skamenila. Svi šutimo. Čujemo tišinu. A onda tih ženski glas progovara: Imam 36 godina. Otac me udao kad sam imala 16. Stariji je od mene 17 godina. Prvi put sam ga vidjela na vjenčanju. Tako je kod nas. Jedina stvar koju pamtim iz roditeljske kuće je uvijek spakovan kofer sa nužnim potrebama. Mi smo se stalno negdje selili i bježali. Otac je govorio da i on samo pamti uvijek spakovan kofer sa osnovnim potrebštinama. I oni su se stalno selili. Biljeg naših života je taj spakovani kofer. Znate kod nas je rat već 75 godina i mi sve te godine bježimo sa neraspakovanim koferom. Na ovaj put smo krenuli da naša djeca konačno raspakuju kofer i stvari slože tamo gdje im je mjesto.
Ovo je nekoliko upamćenih rečenica što ih čuh na radionicama koje sa saradnicima vodih sa migrantima iz Migrantskog centra Salakovac kod Mostara, a zahvaljujući velikom međunarodnom projektu IMPACT što ga u Bosni i Hercegovini provodi Agencija lokalne demokratije iz Mostara, a u ovom dijelu partner joj je Mostarski teatar mladih.
Radio sam stotine i stotine radionica, radio sam sa različitim učesnicima radionica, sa žrtvama različitih profila, sa bivšim vojnicima koji su činili ružne stvari, radio sam sa djecom, sa penzionerima, sa izbjeglicama iz naših ratova, ali ovo je bilo nešto potpuno drugo.
A istovremeno sa ovim živim svjedočanstvima čitam i slušam u brojnim medijima izjave:
– Migrantsko pitanje nije humanitarno, to je prevashodno sigurnosno pitanje.
– Oni okupiraju našu zemlju, treba to pod hitno silom vratiti odakle su došli.
– Sve su to izbjegli ratnici koji se ovdje kriju, kriminalci i posljednja ološ.
– Oni mjenjaju etničku sliku Bosne i Hercegovine, okupiraju nas…
I tako u nedogled, a ja na radionicama vidim porodice, slušam bolne priče i gledam djecu koja su željna igre.
Uspostavili smo povjerenje, ali svi smo, i mi koji vodimo radionice, i migranti, ali i mladi ljudi iz Mostara koji su tu jer žele pomoći, nekako nedovoljno opušteni, oprezni, kao da se svi bojimo da ne uradimo neki krivi korak.
Veoma često nismo imali nikakvu mogućnost verbalne komunikacije. Govorili su jezike za koje nije bilo moguće naći prevodioce, a mi smo radili. Pronašli smo instrumente koje znaju neki od njih svirati i iznenadili ih. Prosvirali su i zapjevali. I mi sa njima. Bilo je to vrlo emotivno, ali i katarzično. Muzika je potakla igru. Učili smo njihove pjesme i igre. Učili i naučili. Zajedno smo igrali i veselili se životu. To je stvorilo dodatno povjerenje. A onda su željeli naučiti neku našu pjesmu. I sevdah je učinio svoje.
Tek tad smo se prepoznali. Vratili su se osmjesi na lica. Svi su željeli sa nama da se slikaju za uspomenu. Uz sevdah smo svi potisnuli ranije priče, bol, tugu, neizvjesnost, nepovjerenje…
Onda smo pravili maske, njihove maske, odlijev lica pomoću gipsanog zavoja. Najprije djeca, pa onda muškarci, ali na kraju i žene. Bili su sretni što te bijele maske svojih lica mogu ponijeti sa sobom. Prije su nam, zagledani u maske, ispričali šta muči to lice koje gledaju, kud je to lice pošlo, od čega bježi, čemu se nada, ispričali su nam svoje živote.
Snimali smo sve i kod drugog, petog preslušavanja ostajali zbunjeni zbog onog što slušamo.
Tu smo čuli da engleska riječ „game“ (igra) u svijetu migranata znači ilegalni prelazak granice na putu do zacrtanog cilja.
Taj „game“ više je od igre. Zapravo često je igra između života i smrti. To smo čuli i zabilježili. Poslije svake od 15 radionica bili smo šutljivi. Naš rad približio nam je te ljude, njihovu kulturu, običaje, boli, ali je približio i nas njima. Upoznali smo se, a tad su pale sve predrasude.
Mi smo njima ponudili iskren susret, ljubav, razumijevanje. Kad su to prepoznali uzvratili su na isti način. O svemu šta se desilo na tih 15 radionica najbolje svjedoče riječi zahvale jednog od učesnika radionica, onog što je kao dječak gledao kako mu oca živog zakopavaju u zemlju. On je tada rekao: Kad dođemo do našeg cilja i malo se sredimo prvo naše putovanje neće biti u rodni grad, nego u Bosnu, ovdje kod vas. Vratili ste nam nadu i vjeru u ljude. Ovdje žive sjajni ljudi. Hvala vam. Vidjećemo se mi još.
Zbog načina na koji je to rekao svi smo mu vjerovali, Ostali su klimanjem i aplauzom potvrdili izgovorene riječi.
A onda suze, mnoštvo suza.
Kad su se emocije sredile i materijal pregledao počeli smo rad na predstavi. Jedino što smo znali bila je odluka da će se predstava zvati „GAME“, te da mora biti iskrena i sa emocijom koju smo otkrili na radionicama. Tražili smo način kako da to scenski artikulišemo. Onda je došla pjesma, njihova pjesma, zapravo uspavanka sa tekstom koji je otvorio sva naša čula. I predstava se sama odmotala iz naših srca i naših emocija.
A uspavanka, njihova uspavanka, kaže:
Lezi.
Niko ne živi zauvijek.
Pa ni ja.
Budi pažljiv.
Lezi, slatko moje,
Budi dobar prema životu.
Baci kockice,
Pogledaj svoju ulogu i zapitaj se šta mogu uraditi za sebe.
Šta ja mogu uraditi?
Lezi, budi sretan zauvijek.
Molim te,
iako je to skoro nemoguće.
Ponekad želim da ispustim dušu,
ali uzmem zamah
i zapitam se šta ja to mogu uraditi.
Nakon ovih radionica i rada na predstavi ne gledam domaće vijesti o migrantima. Oni ne govore o ljudima koje smo mi upoznali, a ne govore o njima jer ih nisu upoznali ili nisu željeli upoznati.
A tako malo treba da se ljudi prepoznaju i postanu prijatelji. Kad se to desi sve je mnogo lakše. Zato vjerujemo da će naša predstava „GAME“ doći do nekih domaćih srca i nagovoriti ih da čuju i njihovu priču.
Kad se to desi njihov „game“ biće izvjesniji, a mnogo više ljudi širom planete pričaće o dobrim ljudima iz Bosne i Hercegovine.
Autor teksta: Sead Đulić
